(Ne)prilagođen za vrtić
Pomislim nekada da ovaj prostor previše koristim za kukanje, ali zaista pišem o stvarima kada nam se dešavaju. A možda ovo i nije „kukanje“, nego samo konstatacija stanja.
Opširnije
Kategorija
Moj lični osvrt na teme roditeljstva i avanture uz odrastanje Luka i Viktora. Odlučio sam se da pišem pomalo sebično i iskreno iz ugla tate.
Pomislim nekada da ovaj prostor previše koristim za kukanje, ali zaista pišem o stvarima kada nam se dešavaju. A možda ovo i nije „kukanje“, nego samo konstatacija stanja.
Opširnije
Šta da vam kažem, skroz smo porasli: sa Lukom vodimo ozbiljne razgovore. Nekada mi se čini da mu mozak brže obrađuje informacije nego što to jezik može da isprati. Još je daleko od one situacije – jezik brži od pameti. Viktor je trozubo malo svađalo. Savladao je puženje, ali sa spuštenom guzom. Ozbiljna ekipa.
Šetamo tako pre neki dan, Luka se preslišava oko poznavanja marki automobila, Viktor šarmira prolaznike mangupskim osmehom i nebesko – plavim očima. I tako prođe jedan od komšija, krupniji čovek pogleda njih dvojicu i iskreno iz srca kaže glasno i radosno: „Vidi ti dva momka, tatine vojničine!“. Opa. Mozak razmišlja u slikama i prve slike koje su vijuge projektovale su uticale da izgledam kao da sam progutao nešto gorko, nešto mnogo gorko.
Pitali smo se već neko vreme kada je trenutak da Luku prvi put vodimo u bioskop. Više puta nam se dešavalo da uveče, kada smo svi na granici svojih fizičkih ali i mentalnih kapaciteta, pustimo neki dugometražni crtani i Luka se tada smiri a Ani i meni ostane više snage za borbe sa Viktorom. Posledica te strategija je bila Lukino upoznavanje sa crtanim filmovima kao što su: „Asteriks i Obeliks“ – koji god nađemo na Youtube, “Cars“, „Knjiga o džungli“ i ekipom oko „Ledenog doba“.
Novi posao, nove kolege, prilagođavanje, novi izazovi. Sa druge strane Viktorovo, opet, nekakvo rastenje zuba (čitaj nervoza, dreka, teško uspavljivanje), plus uobičajene redovne obaveze i aktivnosti su bili iscrpljujući prethodnih nekoliko dana, mogu da kažem: nedelja. Ana i ja već neko vreme razmišljamo kada je pravi trenutak da pustimo Luku kod bake za vikend. Čekali smo da se dosta faktora poklopi.
Pre par dana desio nam se susret koji me je podstakao na ovaj tekst. Lukina i moja rutina prilikom praćenja u vrtić je takva da čim izađemo iz zgrade mali mangup se zatrčava po parkingu, a ja ga ispitujem za marku pojedinih automobila. Govorim mu: „Kaži mi kaži, koji je ovo auto?“ i pokažem prstom, mali mangup se zatrči neposredno ispred modela koji sam pokazao i pogađa bez greške. Jedno pogađanje automobila je prekinuo pas koji se sa glasnim lavežom i u punom trku prbližavao Luki. Pas je neka vrsta pudlice ili tako nešto slično. Mogao bih ga svrstati u manje pse i zaista nije delovao opasno. Ali ponavljam, scena je da se pas u trku približava Luki i ozbiljno laje. Ja sam naglo krenuo prema sinu, mali mangup se pomalo uplašio i sve je ispratio glas starije gospođe: „Neće mu on ništa komšija, nemojte brinuti.“ Tako je i bilo, par koraka pred Luku pas se okrenuo i otrčao u suprotnom pravcu.
Ok, ajmo polako.
Novi list, nova stranica. Prilagodiš se sistemu i okolnostima, trudiš se da pronađeš svoje mesto.
Luka je svoju avanturu u prvom vrtiću završio. Rekli su nam da više nema mesta za njega, on je jedan od dece koja su se priključila kasnije i kao takav, sada treba da ode. Tabela sa spiskom dece koja napuštaju vrtić je nedeljama bila okačena u hodniku. Spoznaja da za tvoje dete više nema mesta u ustanovi u kojoj je prvi put naučio gde je njegov ormarić (na kome je pisalo njegovo ime) je malo gorka, ali je to valjda deo odrastanja. Njegovog i našeg. Novi vrtić nam je još bliži, siguran sam da će se mali bandit snaći. Uostalom, nema druge.
Do kraja nedelje moj stariji sin Luka imaće pune dve godine i osam meseci. U gradaciji: novorođenče, beba, klinac, dečak… nisam siguran kako se tačno nazivaju stepenice na toj skali. Znam samo da je Luka domašio novi stepenik.
Noša je savladana, nekada se čak budimo u sred noći kako bi tražio da piški. Uspevamo i da se suzdržimo kada baš nije prilika, izdržao po sat vremena u vožnji bez odlaska na nošu…
Pre par dana, upravo na portalu na kojem se nalazite pročitao sam vest o tome koliko se očevi angažuju oko poslova roditeljstva i koliko su posvećeni deci. Kreće citat: „…analiza Republičkog zavoda za statistiku svedoči da se očevi u našoj sredini svojim detetom u proseku bave – jedanaest minuta dnevno.“
Svrha ovog teksta nije da pokaže kako sam ja super tata ili bilo šta slično.
Došlo je vreme da probamo, da pokušamo, da naučimo, da vozimo bicikl. Subota pre podne, temperatura malo iznad idealne za učenje ovakvih stvari, malo povećana vlažnost vazduha. Što bi rekli sportski komentatori: uslovi skoro idealni.
Bicikl je tačnije trickl, idealan za učenje: stabilan, bezbedan. Ima jednu manu, a to je da ima po dugme u blizini svake ručke i pritiskom na jedno kreću redom četiri izuzetno iritirajuće, predugo trajuće melodije. Dok je drugo dugme za sirenu koja se može koristiti i da se prekinu one melodije iz prethodne rečenice.
Luka i ja smo sišli na košarkaški teren, nigde žive duše. I počnem ja da objašnjavam sinu šta treba da uradi:
Posle višenedeljnih patnji, plakanja i balavljenja konačno se desilo: Viktoru se pojavio prvi zubić. Mali, veseli debeljko sada lakše zaspi i plakanje pred spavanje traje kraće. Nova pobeda.
Pojavljivanje prvog zubića poklopilo se sa redovnom kontrolom i utisak posle svega je: krećemo sa uvođenjem mesa. Vegetarijanski dani su iza nas. Sada klopanje izgleda ozbiljno i kao što je prilikom prvih susreta sa kašikom najjači utisak bio taj da Viktor baš nije siguran šta da uradi sa jezikom, sada je utisak taj da je jako važno kojom brzinom porcije sa kašikom stižu kod jednozubog bebca. Dok zastanete da mu obrišete usta ili nedajbože da promešate obrok, stiže zvuk negodovanja. Da može da govori mislim da bi vikao: daj, daj, daj…