Tag

dete

Dva i po dečaka

Kako izlečiti kandidu – naš slučaj

Dobili rezultate: imamo kandidu!

Odmah da pojasnimo, ovo nije recept, a još manje uputstvo kako da izlečite kandidu. Ovde pišem kako se Luka rešio kandide. Mali veseli bandit od skoro 3 i po godine koji sve voli da jede.

Sve je počelo prilično lošim rezultatima pre mesec dana: od tri uzorka koja smo odneli na analizu, u jednom je evidentirana gljivica kandida, a u dva je rezultat čak glasio, pored prisustva gljivice i: velika količina.

Opširnije

Dva i po dečaka

Moj lični problem sa psima i decom

Pre par dana desio nam se susret koji me je podstakao na ovaj tekst. Lukina i moja rutina prilikom praćenja u vrtić je takva da čim izađemo iz zgrade mali mangup se zatrčava po parkingu, a ja ga ispitujem za marku pojedinih automobila. Govorim mu: „Kaži mi kaži, koji je ovo auto?“ i pokažem prstom, mali mangup se zatrči neposredno ispred modela koji sam pokazao i pogađa bez greške. Jedno pogađanje automobila je prekinuo pas koji se sa glasnim lavežom i u punom trku prbližavao Luki. Pas je neka vrsta pudlice ili tako nešto slično. Mogao bih ga svrstati u manje pse i zaista nije delovao opasno. Ali ponavljam, scena je da se pas u trku približava Luki i ozbiljno laje. Ja sam naglo krenuo prema sinu, mali mangup se pomalo uplašio i sve je ispratio glas starije gospođe: „Neće mu on ništa komšija, nemojte brinuti.“ Tako je i bilo, par koraka pred Luku pas se okrenuo i otrčao u suprotnom pravcu.
Ok, ajmo polako.

Opširnije

Dva i po dečaka

Jedanaest minuta a nije Paolo Koeljo

Pre par dana, upravo na portalu na kojem se nalazite pročitao sam vest o tome koliko se očevi angažuju oko poslova roditeljstva i koliko su posvećeni deci. Kreće citat: „…analiza Republičkog zavoda za statistiku svedoči da se očevi u našoj sredini svojim detetom u proseku bave – jedanaest minuta dnevno.“

Svrha ovog teksta nije da pokaže kako sam ja super tata ili bilo šta slično.

Opširnije

Dva i po dečaka

Godine prolaze

Vikend smo proveli u Zrenjaninu kod moje mame. Poklopio se Uskrs i seminar u mom rodnom gradu pa smo odlučili da budemo gosti na par dana.

Baka nam je nezamenljiva, od velike nam je pomoći i nemam reči kojima bih joj se zahvalio. Često je i spominjem u svojim pisanjima. Ali tri dana na gostujućem terenu i verovatno moj temperament podigaoje „temperaturu“. Nemam konkretan primer gde nastaje problem. Baka je beskonačno brižna i Luka je obožava, a ona se trudi da mu ugodi baš sve.

Možda je ovo poslednje malo problem. Naravno da je ona ta koja ima više iskustva, često i više strpljenja od mene i nema dileme da želi najbolje za svoje unuke. Stvar je samo u tome da smo mi sa Lukom stalno i da vidimo promene u ponašanju kada nam je baka u gostima i nekoliko dana kasnije. Ništa to nije strašno, ali ume da malo pokvari stvari. Usuđujem se da kažem da je to valjda i normalno, mislim na „sukob“ generacija. Svaki argument može biti na bakinoj strani: iskustvo, dobra volja, strpljenje… Sa druge strane je jedino to da sam mu ja tata, odnosno mi smo roditelji. Ponavljam (nekada moja majka čita ono što napišem), ako kažem da smo baki beskonačno zahvalni to će biti samo na pola puta do istine.

baka, zrenjanin, luka, roditelj

Periodični dolazak u rodni grad meni služi i kao lični podsetnik na prolaznost vremena. Srećem ljude koje vidim jednom u šest meseci, nekada prođe i par godina. Sa takvom dinamikom viđanja primećujem drastične promene na njima. Do skoro sam prolaznost vremena evidentirao na licima starih komšija i poznanika. Sada mogu prolaznost vremena da vidim i na objektima, zgradama, putevima.

Vreme u rodnom gradu iskoristili smo i za pregledanja albuma i Radosnica. Ja sam ona generacija koja među svojim prvim slikama ima i onih crno belih. Gledali smo moje stare fotografije i tražili sličnosti sa Lukom i Viktorom. Moja mama kaže da je Lukin temperament tvrdoglavog, upornog i superaktivnog deteta moja slika i prilika. To mi izgovara sa nekim pomalo „osvetničkim“ tonom, nešto kao: „evo ti pa sada vidi kako je bilo nama“. Po izgledu i obrazima rekao bih da Viktor više liči na mene, o temperamentu je rano bilo šta zaključivati. Na fotografijama sam gledao i izraze lica mojih roditelja. Vidim sreću i radost. Beda, ratovi i neke teške brige došli su kasnije.

Mislim da je normalno i samovesno preispitivati se o postupcima, ispunjenim očekivanjima, ostvarenim planovima. U temi prolaznosti vremena, shvatiš da vrlo brzo iz kategorije pitanja i očekivanja: hoću li završiti kao odličan ili vrlo dobar, koju školu da upišem, da li smem sa drugarima na kampovanje, hoću li se upisati na fakultet, hoću li ga završiti, da li je vreme za polaganje vozačkog… prelazi u kategoriju pitanja: jel vreme da sklanjamo nošu, jel prelazimo na čvrstu hranu, šta da radim kada deca imaju visoku temperaturu, hoće li se Luka i Viktor slagati…

Valjda je životno umeće to vreme između svih kategorija pitanja i očekivanja ispuniti smehom, dobrim društvom i pozitivnim stavom. I verovatno se spremiti na nova očekivanja i pitanja…

Tekst je prvi put objavljen na sajtu Bebac.com >>>

Dva i po dečaka

Apsolutni početnici

Narodna izreka kaže: „Malo dete mala briga, veliko dete velika briga“. Kao i za mnoge druge stvari u vezi sa roditeljstvom nisam se posebno trudio da je razumem. Sada je razumem. Dok je bebac mali brineš jel’ sit, jel’ mu pelena suva, jel’ podrignuo. Nerviraš se kada plače, a nisi siguran o čemu se radi i jedva čekaš da progovori pa da kaže šta ga muči… Avaj. Potpuno novi momenat brige pojavio se kada se Luka, kao mala beba okrenuo dok je ležao. Prvi put je sam izabrao položaj, prvi put nije bio „onako kako smo ga ostavili“. Prvi utisak je bila velika radost, veliki napredak -dugo očekivani. Odmah nakon blage euforije, kao plima nadošle su nove brige i strepnje. Nema više ostavljanja blizu ivice kreveta bez naslona, češća proveravanja… Sve je to deo zajedničkog odrastanja. Njih kao bebe i nas kao roditelja.

Opširnije